Prijedor/Kozarac, 20. jula 2025. godine
(Sjećanje na 20. 07.1992.)
Hvala Allahu, Koji nas je na Pravi put izveo, jer mi ne bismo bili na
Pravome putu da nas On nije uputio i neka je salavat i selam na
Allahovog poslanika Muhammeda, a.s., donosioca radosne vijesti,
onoga koji opominje i upućuje da se u Allaha i Poslanika Njegovog
vjeruje.
Draga braćo i poštovane sestre!
Navršavaju se trideset i tri godine od stravičnih zločina s
obilježjima genocida koji su počinjeni početkom ljeta 1992. godine
u gradovima i općinama doline rijeke Sane. Ovi zločini su po svojoj
težini ostavili dubok trag, ne samo zbog svoje surovosti nego i
zbog činjenice da su se desili na samom početku rata kada je
srpska vojska, uz podršku lokalnih struktura, izvodila
nenaoružane i nevine civile iz njihovih domova: muškarce, žene,
pa čak i djecu. Mnogi su potom odvodeni na stratišta ili ubijani
ispred svojih kuća, dok su cijele porodice zbrisane i to često
rukom komšija s kojima su godinama dijelili svakodnevni život.
Ovi događaji ne predstavljaju samo lokalnu tragediju, već su bili
uvod u širi, organizirani obrazac sistematskih zločina koji su se
potom proširili širom Bosanske krajine i na kraju genocidom u
Srebrenici. Bili su to dani kada je zlo počelo da se sije planski, s
jasnom namjerom i bez ikakve milosti, dani kada je bilo nužno
odlučno reagirati. Postavlja se pitanje ko je tada trebao reagirati.
Međunarodna zajednica, kao i mnogo puta prije i poslije, pokazala
se sporom, nezainteresiranom i slijepom na znakove genocida koji
se odvijao nad jednim narodom. Nije imala ni volje ni hrabrosti da
prepozna i zaustavi zločinačku namjeru dok je to još bilo moguće.
1
Mi, Bošnjaci, smo često zaboravljali ono što nam se kroz historiju
dešavalo. Uvjerili smo sebe da nam se ne može ništa loše dogoditi
jer smo uvijek bili otvoreni i dobronamjerni prema drugima. U toj
zabludi, zaboravljajući svoj identitet, često smo pokušavali da se
prilagodimo drugima i slijedimo tuđe puteve, ne znajući ili
zaboravljajući da se upravo u Allahovoj Knjizi, Kur’anu nalaze
odgovori i lekcije koje su nam potrebne u svakom vremenu.
Jer kao i uvijek, ni tada, a ni danas, nema spasa, nema izlaza i nema
istinskog rješenja osim u povratku Kur’anu, njegovim riječima i
porukama.
Allah, dž.š., kaže:
مُﻛَءﺂَﺟ ﺎَﻣِﺑ ۟اوُرَﻔَﻛ ْدَﻗَو ِةﱠدَوَﻣْﻟﭑِﺑ مِﮭْﯾَﻟِإ َنوُﻘْﻠُﺗ َءﺂَﯾِﻟْوَأ ْمُﻛﱠوُدَﻋَو ىﱢوُدَﻋ ۟اوُذِﺧﱠﺗَﺗ َﻻ ۟اوُﻧَﻣاَء َنﯾِذﱠﻟٱ ﺎَﮭﱡﯾَﺄَٰٓﯾ
َقﺣْﻟٱ َنﱢﻣ
„O vi koji vjerujete! Ne uzimajte neprijatelje Moje i neprijatelje
vaše za prijatelje; i ljubav im ne poklanjajte – oni poriču Istinu
koja vam dolazi.“
Ovaj početni ajet šezdesete sure Kur’ana govori nam o jednoj
opasnoj situaciji i jednom ozbiljnom propustu koji može imati
teške posljedice po vjeru i pripadnike muslimanske zajednice.
Allah nas podsjeća da povjerenje ne možemo dati onima koji
negiraju dragog Boga i koji su neprijatelji istinskim vjernicima. On
nas upozorava da svaki napor i trud koji ulažemo mora imati za
cilj Allahovo zadovoljstvo i da svrha djelovanja ne smije biti
materijalni interes. Ovo je veliko upozorenje da s onima koji
negiraju jednu vjeru, jedan narod, jedan jezik, koji protjeruju
vjernike i bore se protiv istine, ne možemo imati prijateljske
odnose niti povjerenje. Opisujući Svoje neprijatelje, u nastavku
ovog ajeta, Gospodar kaže:
ْمُﻛﱢﺑَر ِﱠ ﭑِﺑ ۟اوُﻧِﻣْؤُﺗ نَأ ۙ ْمُﻛﺎﱠﯾِإَو َلوُﺳﱠرﻟٱ َنوُﺟِرْﺧُﯾ
„Izgone Poslanika i vas samo zato što u Allaha, Gospodara
vašeg, vjerujete.“ (El-Mumtehine, 1)
2
Ove riječi otkrivaju dubinu njihove mržnje. Razlog progona nije
bio nikakav prijestup, već isključivo pripadnost vjeri, što je bio
jasan znak njihove namjere da se bore protiv imana i vjernika.
Draga braćo,
Islam nas uči da vjernik mora imati definirane granice. Njegov
identitet, norme ponašanja i djelovanja trebaju biti utemeljeni na
onoj istini s kojom je došla Božija objava. Tolerancija prema
drugima pa i onima koji ne dijele našu vjeru dio je islamskog
učenja i međureligijskog suživota, ali ta tolerancija i razumijevanje
ne smije prerasti u prijateljstvo i podanički mentalit prema onima
koji su neprijateljski usmjereni prema našoj vjeri i našoj domovini.
Malo je naroda i država koji su prošli kroz tako teška iskušenja i
pokušaje potpunog uništenja kao što je to doživjela Bosna i
Hercegovina devedesetih i Palestina danas. U trenucima kada vas
svi napuste, kada nestane podrške i pravednosti, ostaje samo
jedna nada, a to je da se pouzdamo u Gospodara svjetova.
Tada postajemo istinski svjesni da nas samo duboka i iskrena
vjera može sačuvati, da nas ona drži uspravnim i čvrstim kada sve
drugo nestane.
Kaže Allah, dž.š,:
ٌۭﻢﯿِﻠَﻋ ٍءْﻰَﺷ ﱢﻞُﻜِﺑ ُﱠ ٱَو ۚ ۥُﮫَﺒْﻠَﻗ ِﺪْﮭَﯾ ِﱠ ﭑِﺑ ۢﻦِﻣْﺆُﯾ ﻦَﻣَو ۗ ِﱠ ٱ ِنْذِﺈِﺑ ﱠﻻِإ ٍﺔَﺒﯿِﺼﱡﻣ ﻦِﻣ َبﺎَﺻَأ ﺂَﻣ
„Nikakva nevolja se bez Allahove volje ne dogodi, a On će srce
onoga koji u Allaha vjeruje uputiti – Allah sve dobro zna.“ (Et
Tegabun, 11)
Značenje riječi da će Allah, dž.š., uputiti srce onoga koji vjeruje
jeste da će mu dati smirenje i strpljenje u nevolji, snagu da
prebrodi teškoću i prihvati Allahovu odredbu, te da će mu, na
kraju, podariti spoznaju i razumijevanje dubljeg smisla iskušenja.
Upravo u vjeri naše majke su pronalazile snagu da prežive i nadu
da se podignu nakon svega što im se desilo. Jedna od njih je i
majka Hava, iz Zecova kod Prijedora, koja je poput mnogih
bošnjačkih majki živjela skroman i dostojanstven život sa svojom
3
porodicom. U julu 1992. godine, pripadnici tadašnje Vojske RS
mučki su joj ubili šest sinova i muža, samo zato što su bili
muslimani. Tog dana ih je posljednji put vidjela kako ih odvode niz
lokalni put. Pronašla ih je nakon rata u Tomašici, najvećoj grobnici
u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.
Ovo je samo jedan u nizu stotina zločina i kulminacija zločinačke
ideologije. Ako zaista želimo da se zločin ne ponovi, moramo
spriječiti njegov uzrok. A uzrok je upravo ta katilska ideologija čiji
je cilj bio uništiti sve što je drugačije: sve što je bošnjačko, sve što
je muslimansko.
Draga braćo,
- juli je simbol stradanja Bošnjaka na području Prijedora,
Kozarca i šire regije Bosanske krajine. Ne zaboravimo da je samo
na području općine Prijedor ubijeno 3.176 osoba.
U nedjelju, 20. jula, klanjat ćemo dženazu i u kabur spustiti sedam
šehida. Pozivam vas da prisustvujete njihovoj dženazi te da se
dovom oprostimo od naše nepravedno ubijene braće. Molim
Allaha da se smiluje svim šehidima i da ih uvede u obećani dženet.
Amin!
